Farme u zatvorenom su naša budućnost?

Poljoprivreda u kotrolisanom okruženju je ogromna i profitabilna industrija, samo u SAD-u vredna 14 milijardi dolara. Ipak, taj je svetski igrač mali, sa svojih 911 hektara pod plastenicima, u odnosu na Španiju koja pod plastenicima ima 70.000 hektara ili Kinu sa 82.000 hektara, pa čak i Holandiju koja ima 11.500 hektara pod plastenicima.

Proizvodnja u plastenicima uzima sve više maha, a jedan od najznačajnijih razloga su klimatske promene. Poljoprivreda je industrija na otvorenom, to se oduvek zna, ali u poslednje se vreme ova teza pokazala pravilom, jer iz godine u godinu površine pod zasadama stradaju od grada, obilnih padavina i drugih vremenskih nepogoda.

Sjedinjene Američke države su svetski poljoprivredni izvoznik povrća proizvedenog u plastenicima. Tu se čak 80% površina u proizvodnji povrća nalazi pod plastenicima i staklenicima pa tako u Evropu iz SAD-a stiže paradajz, paprika, jagode, kupine, lekovito bilje i lisnato povrće upravo iz plastenika.

Setimo se i Rusije koja sve više ulaže u svoje proizvode to kupujući plastenike na zapadu Evrope, kao i sadni materijal pa danas više ne zavise od recimo, turskog paradajza.

Kada se govori o poljoprivredi u kontrolisanom okruženju (CEA), značajno mesto zauzimaju i vertikalne farme, potpuno zatvorena sredina u kojoj se koristi samo umetna rasveta, a bilje se uzgaja u vertikalno složenim redovima.

Holandija ima 11.500 hektara pod plastenicima

Ipak, vratimo se na plastenike. CEA je ogromna i profitabilna industrija, samo u SAD-u vredna 14 milijardi dolara (podaci iz 2016.), piše Medium. Ipak, taj je svetski igrač mali, sa svojih 911 hektara pod plastenicima, upoređujući sa jednom Španijom koja pod plastenicima ima 70.000 hektara ili Kinu sa 82.000 hektara, pa čak i Holandiju koja ima 11.500 hektara pod plastenicima.
CEA ostavlja manji trag na zemlji. Evo sjajnog primera: Na jednom hektaru poljoprivrednog uzgoja lisnatog povrća u zatvorenom može se proizvesti za godinu dana onoliko koliko je za uzgoj napolju potrebno 10 hektara.
Povrće koje jedemo, pogotovo zimi i u rano proleće, uglavnom dolazi iz plastenika. Recimo, gotovo 60% paradajza koji se konzumira u SAD-u dolazi iz plastenika, a Holanđani daju prosečno 20 puta više paradajza po hektaru nego američki uzgajivači na otvorenom, jer, zna se, uzgoj u zatvorenom prostoru omogućuje proizvodnju tokom cele godine.

Vertikalne farme budućnosti – samo nebo je granica!

U nekim se staklenicima u Holandiji, namenjenim za istraživanje danas uzgaja i egzotično voće kao što su banane, vanila ili papaja. Naime, kod banana je uzgoj u zatvorenom prostoru značajan jer ju može spasiti od izumiranja budući da je u zemljama gde ona prirodno raste, ta voćna vrsta desetkovana invazivnim gljivicama.

Uticaj na inovacije u poljoprivredi

Poljoprivreda u kontrolisanom okruženju uticala je i na niz inovacija, od razvoja izrade LED rasvete koja brine o energetskoj učinkovitosti, sa sve sofisticiranijim, ali jeftinijim senzorima, preko napretka u robotici do legalizacije uzgoja indijske konoplje. To je omogućilo ekseprimetisanju potencijalnih novih arhitektura za zatvorene farme kao što su vertikalno poslagane posude, akvaponika.

Koji od ovih sastava će se jednog dana pokazati kao najbolje rešenje pokazaće vreme. U svakom slučaju, napredak se vidi svaki dan, a ono najvažnije je da se na ovaj način stvara manje otpada, primena pesticida je smanjena za 97%, hrana je zdravija i sigurnija, a uzgoj se obavlja na manjoj površini zemlje.

Takođe, voda u zatvorenim sastavima se reciklira i ponovo koristi pa se troši čak 90% manje vode. Radi se o velikoj uštedi, a osim toga, u podzemne vode ne odlaze nitrati i pesticidi.

Investicije koje se itekako isplate

Mnogi će reći kako su investicije u ovakvu vrstu farmi velike. Istina. Početak izgradnje bilo koje farme sa sobom nosi troškove. Ipak, kako holandski istraživači tvrde, ulaganje u farme u zatvorenom ima manje kapitalne troškove na samom početku, a što je još važnije, manje tekuće, operativne troškove. Profitabilne su i proizvođače čine konkurentnima.

Treba napomenuti kako su Holanđani otišli i korak dalje. Oni zatvorene farme grade u blizini mesta svojih potrošača. Na taj način hrana se manje kvari i ima duži rok trajanja.

Dakle, već sada treba razmišljati u što više ulaganja u plastenike ili koju drugu vrstu kontrolisane poljoprivredne proizvodnje kako bismo ostvarili dobit i ponudili svojim potrošačima što zdravije, domaće proizvode.

Foto: Lena Ivanović